Selo uz prugu Doboj Banja Luka, na obroncima Krnjina, ispresijecano potocima Strijemože, Košnjaka, Radave, Lipnja i Lepenice i sa poljima čiju granicu čine, ulijevajući se jedna u drugu, rijeke Ostružnja, Radnja i Ukrina, svojom kontinentalnom klimom, nudilo je sve prirodne uvjete za njegov rast i razvoj. Raštrkana gradnja, karakteristična za kršćanska sela u vremenima osmanske vlasti, govori o njegovoj starosti. Bogato šumom, privuklo je i Austro-Ugarskog osvajača, koji je za potrebe eksploatacije sagradio uskotračne pruge i tako otvorio prvu komunikacijsku vezu sa okruženjem, što je ubrzalo razmjenu dobara pa i rast i razvoj sela. Tuđa vlast kroz vjekove, postala je običaj, pa je lojalnost iskazivana prema novim vlastima, dolazila sama po sebi, kao dio odavno formiranog mentaliteta. Naučeni da se sklanjaju, pred prijetnjama su napustili selo u Drugom svjetskom ratu, ali su ga po povratku, mukotrpnim radom i sa puno ljubavi, ponovo izgradili i mladošću napunili. Skoro četiri stotine domaćinstava, koja su živjela isključivo od prihoda stvorenih radom po Hrvatskoj, Sloveniji i zapadnoj Evropi, nije bilo spremno otići za mjestima zaposlenja i bolje perspektive. Tek rat početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća i novi progon, prisilio je vjerne čuvare obronaka Krnjina zauvijek ga napustiti. I pored činjenica da su se Dragalovci tokom rata nalazili izvan zone ratovanja, te da su zvanično iskazali lojalnost nasilno ustanovljenoj vlasti, nisu umanjene represije prema selu. Odvođenjem u logor, 77 muškaraca sela: Dragalovci, Raškovci, Osredak i Kulaši, odakle se dvojica nisu nikada vratili, uz nekoliko spaljenih kuća i još osmoro pobijenih, mahom starijih civila, pripremljen je, a 1995. godine i okončan totalni progon sela. Transportirani autobusima na Savu i upućeni na život u progonstvu, prepustili su devastiranju vjekovna ognjišta od čega nije pošteđena ni seoska crkva. U selu je ostalo desetak predratnih stanovnika, a stanje se nije promijenilo ni nakon dvadeset godina nakon rata.